Hodajući Ćirinom trasom Sarajevo – Pale

15. septembar 2015. godina

Nekad krajem prošle godine raspremajući ormar sa starim papirima i dokumentima pronađoh malu kartonsku kartu za putnički voz iz 1973.godine. Na njoj je velikim crnim slovima pisalo Bistrik, a iznad Stambulčić, te shvatih da je u pitanju karta za legendarnu parnu lokomotivu u narodu odmilja zvanu Ćiro. Od tada sam počela istraživati sve informacije o Ćiri na internetu, slušala priče svojih roditelja i razmišljala kako ću i ja jednog dana proći  prugom Sarajevo – Pale – Višegrad. Glavni problem  bilo je to što nisam znala nikoga ko je prošao pješke barem čitavu trasu od Sarajeva do Pala, te je ostvarivanje moje želje bilo potisnuto u drugi plan, ali ne i potpuno zaboravljeno.

Jednog septembarskog popodneva, dok sam sa svojim prijateljima hodala Darivom prema Borijama pogled mi skrenu prema nekadašnjoj pruzi i probudi moju staru želju. Počevši priču o legendarnom Ćiri, prijatelj, koji inače često ide u istraživanje  okoline Sarajeva i planina, rekao mi je da je on prošao dio puta i da bi rado bio moj vodič. Dogovor je odmah pao i već tri dana poslije bili smo na stazi, nekadašnjoj prugi kojom je prije 37 godina zadnji put zahuktao i zadimio u narodu omiljeni Ćiro.  Dan je bio savršen za hodanje, sunčan s malo oblaka i ne previše vruć. Krenuli smo od tunela #2, do kojeg se može doći preko Kozije ćuprije i  Konstantinopoljskog puta. Međutim, mi smo sebi skratili put, jer nismo išli preko Darive i Kozije ćuprije, već smo nastavili cestom prema Palama, skrenuli na sarajevsku zaobilaznicu i iza drugog tunela puteljkom izašli na Konstantinopoljski put. Prvi dio Ćirine trase je asflatiran i prolazi pored kuća, a kasnije prelazi u dobro utabani makadam.

cirina_staza_sarajevo_pale_1

Ćirina trasa Sarajevo-Pale

Uz put su na drveću postavljeni znakovi za mine, za koje moj vodič kaže da nisu bili tu prije par godina.  Susreli smo se i sa šumokradicama kojih, sudeći po broju praznih ambalaža od motornog ulja i piva, na ovoj ruti ima dosta. Za malo jače od sat vremena stižemo do nekadašnje željezničke stanice Dovlići. Još iz daljine se može vidjeti kako stoji sama i ruševna iznad kanjona kojim protiče Paljanska Miljacka. Dobila je ime po istoimenom naselju Dovlići, u kojem se Mokranjska Miljacka spaja s Paljanskom Miljackom u jednu rijeku, Miljacku. Po forumima sam čitala da je u vlasništvu nekog čovjeka, koji je pokušavao da pronađe sredstva za njenu obnovu, ali u tome nije uspio. Zadnjih par godina se često pričalo o revitalizaciji pruge Sarajevo-Pale-Višegrad. Prvo je bilo riječi da će se napraviti biciklistička staza od Sarajeva do Pala, ali ta opcija je izgleda otpala. Krajem 2012. godine UG „ Ćiro“ iznosi projekat o revitalizaciji čitave pruge do Višegrada isključivo na turističkoj osnovi, a ne kao prije u svrhu komercijalnog teretnog i putničkog saobraćaja. Istovremeno, radi se na projektu izgradnje gondole kojom bi turisti i građani mogli od Jahorinskog potoka u Palama stići do Jahorine. Ukoliko bi se realizovala oba ova projekta bilo bi moguće od Sarajeva do Pala doći Ćirom, a zatim gondolom do Jahorine, što bi bilo turistički isplativa investicija i ujedno bi se pojačala povezanost  Sarajeva, Pala i Jahorine.

A sad da se vratimo na moj pohod  Ćirinom prugom. Nakon kratke pauze idemo dalje i ubrzo stižemo do prvog mosta, naše krajnje destinacije, ili sam barem ja tako mislila….Međutim,  zaboravila sam da je moj prijatelj izrazito hiperaktivan i pravi avanturista. Znao je samo ovaj dio staze, ali je kao i ja imao veliku želju da prođe starom prugom skroz  do Pala. S obzirom da nismo znali da li je staza markirana i da li ima zaostalih  mina obavila sam par poziva i uspjela saznati od jednog iskusnog planinara da je staza nedavno markirana i sigurna za prolaz. Naravno, nakon toga bilo je jasno da nastavljamo dalje, te smo brzinski pojeli svoje sendviče i krenuli stazom kroz šumu da bi zaobišli obrušeni most. Inače, most se otprilike nalazi na pola puta do stare željezničke stanice na Palama. Vremenski od tunela #2 trebalo je otprilike 1h i 30 min hoda, ne računajući pauze. To je bila baš lagana šetnja, tako da se ova ruta može proći i brže. Ono po čemu se ova staza razlikuje od ostalih i ono što odaje da je ovo ustvari nekada bila  pruga jesu tipični kameni austrougarski podzidi, tuneli i ostaci mostova. S vremenom mostovi su sve više i više uništavani.  Svako je skidao i uzimao što mu je trebalo. Od ukupno tri mosta na ovoj trasi prvi je srušen, dok  je na druga dva ostala metalna konstrukcija i drveni pragovi.

sarajevo-most-cirina-staza-sarajevo-pale

Credit: http://transpressnz.blogspot.ba/2015/04/the-narrow-gauge-railway-from-sarajevo.html

Kad smo prošli zaobilaznicu i izašli opet na Ćirinu trasu, na drugoj strani mosta dočekala nas je predivna uska staza, kako vijuga između drveća. Za mene je ovo bio najljepši dio staze. Srušeni most je onemogućio šumokradicama da i ovdje uništavaju šumu. Uticajem vremena i prirode staza je dosta zarasla, a tuneli postali pećine koje čuvaju priču o starom Ćiri. Ukupno smo do Pala prošli kroz deset tunela, od kojih je par bilo prilično dugačkih i mračnih, jer se nalaze na zavoju, pa nije moguće vidjeti izlaz. Također, na početku jednog tunela se nalazi tovar pijeska, ali s lijeve strane je utabana staza, pa se  ova prepreka može sasvim fino preći.

cirina_trasa_sarajevo_pale

Ćirina trasa Sarajevo-Pale

Godine 1905. Austrougarska je otvorila dio uskotračne pruge od Sarajeva do Prače, a naredne godine i ostatak do Višegrada tj.  do mjesta Dobrun. Tome svjedoči i stara kamena česma, podignuta odmah uz put  ubrzo nakon što se prođe drugi most. Iako stara i obrasla mahovinom, na njoj se prilično jasno može  vidjeti uklesana godina otvorenja pruge, odnosno 1905. godina. Na drugom mostu  ostali su samo pragovi, ali s obzirom da nije dugačak i da je smješten između drveća, nije bilo strašno preći preko njega. Moj prijatelj se dosjetio da nam je lakše da hodamo bočno po širokoj metalnoj osnovi i pri tome se pridržavamo za drvene pragove. Za mene je ovo bilo lakše, jer sam hodanjem po metalnoj osnovi imala veći osjećaj stabilnosti.  Razmak između pragova je prilično velik, pa može doći do osjećaja blagog mantanja, stoga i drugima preporučujem naš način prelaska. Ukoliko, uopće niste za avanturu prelaska mostom, postoji i nešto ranije na desnoj strani zaobilazni put kroz šumu. S tim, da ne znam tačno koliko se zaobilazi i da li je markin put, ali pretražujući internet pročitala sam da se treba popeti iznad obližnje pećine, te spustiti i preći potok, a zatim uzbrdo doći do Ćirine staze. Mislim  da smo se upravo nakon avanture prelaska mosta, kad sam pomislila da nema više iznenađenja, susreli sa šišmišom u tunelu. Prilično nas je iznenadio, a izgleda i mi njega. S obzirom da nam je ovo bio nepoznat teren, pokušavali smo što više osvijetliti tunel i gledati kuda hodamo, kad najednom ugledasmo šišmiša, koji je počeo lepetati krilima i skičati. Na moju sreću bio je samo jedan, s obzirom da mi nisu baš dragi susreti s njima.

tunel_cirina_staza_sarajevo_pale

Za stanje trećeg mosta sam bila unaprijed upozorena, tako da nisam bila iznenađena kad sam s jedne strane ugledala klisuru rijeke Bistrice, a s druge duboki kanjon kojim teče Paljanska Miljacka, dok je  između njih, visoko iznad smješten most na kome se nalaze samo pragovi. Nismo uopće ni razmišljali o prelasku preko ovog mosta, već smo se odmah desno isključili na stazu, koja silazi do rijeke Bistrice i odmah se penje nazad na Ćirinu trasu. Zaobilazak ne traje puno, otprilike 5 minuta hoda. Rijeka se lako može preći, jer ima dosta velikog kamenja. Inače, Bistrica je bistra i brza, a njena klisura obrasla mahovinom i zaštićena drvećem predivan je prizor i odmor za oči. Za bolje uživanje u ovom  prizoru na njenoj drugoj obali  sagrađene su dvije male klupice i sto.

Poslije trećeg mosta staza se ponovo širi i osjeća se da smo blizu civilizacije, a dokaz za to je i vidno zagađena Paljanska Miljacka. Gledajući brojne flaše, kese i ostali otpad zakačen po drveću i između kamenja tužni smo i iznervirani. Još dva tunela i dolazimo do prvih kuća, a ubrzo i do asfalta i nekadašnje stanice na Palama. Ispred stanice je uređeno dječije igralište, a u zgradi je sjedište MZ Stara stanica. Nakon napravljenih par fotografija i kratkog odmora nastavljamo dalje i ubrzo izlazimo na cestu prema Jahorini, tačno pred početak samog uspona. Od tunela #2 pa do stanice na Palama ima otprilike 11 – 12 km, što smo laganim hodom uz kratke pauze prešli za 3h i 30min – 4h. I tako smo došli do kraja naše avanture trasom kuda je 73 godine vozio Ćiro, a zadnji put tuda zahuktao i zadimio 1978.godine. Razmišljali smo da u povratku sjednemo na bus na Palama, međutim,  nenadano po nas je autom došao prijatelj od mog vodiča i odveo nas na piće na Trebević, gdje smo uživali i prepričavali naš pohod.

 

Ažurirane informacije:

  • Na početak Ćirine staze se može doći od Vijećnice, preko Alifakovca kroz male uske ulice.
  • Sva tri mosta se mogu zaobići. Za drugi most postoji markacija malo prije dolaska do mosta na lijevoj strani nizbrdo.
  • Podignut je mali ali prilično stabilan drveni mostić na rijeci Bistrici, tako da je omogućen zaobilazak trećeg mosta
  • Za povratak možete odabrati  autobus koji polazi sa autobuske stanice Pale a cijena karte je 3.80 KM.

 

 

rijeka_bistrica_cirina_staza

Rijeka Bistrica

Komentariši

Your email address will not be published.